Rijeka Lonja koja tece vecim djelom svoga toka izmedu brdskoga masiva Bilogore i rijeke Save do sada je za mene bila nedirnuta..
Ribolovacke Price.
Nisam nikada odvojio dovoljno pažnje da svoje vrijeme provedem na njenim vodama. Sada vidim da je to jedna velika šteta, jer je Lonja nizinska ljepotica središnje Hrvatske.
Da bih ispravio tu “nepravdu” prema ovoj nizinskoj ljepotici odlucio sam da iskoristim lijepo vrijeme prošloga vikenda i malo proplovim njenim tokom.
Uživam u tome da u prirodi doruckujem, tako da sam iskoristio ugodno sa korisnim, pozvao prijatelja i zajedno sa njim se otisnuo na rijeku Lonju.
Ljepotica nas je docekala nabujala i djelomicno izlivena iz svojega korita što joj daje posebnu car u ovo kasno jesenje vrijeme kada je drvece ogolilo od lista, a zelena boja se nadzire tek tu i tamo gdje se vidi trava.
Kako je Lonja nizinska rijeka niti ovako nabujala nije brza i podjednako je veslati pri plovidbi uzvodno i nizvodno.
Lagano ploveci uživali smo u miru koji vlada na rijeci. Njen mirni, jedva vidljivi tok, sivilo, ogoljeloga drveca i plavetnilo neba prošarano krpicama bijelih oblaka uklopili su se u idilicnu sliku koja se mjenja našim prolaskom kroz rijecni prostor.
Nigdje nikoga. Sve mirno. Tišina. Idealni uvjeti da si “operemo” cula iziritirana bukom i vrevom grada u kojim živimo. Jedini tragovi necega živoga vide se u oborenim stablima koje su dabrovi oborili strpljivim glodanjem debla.
Nismo se žurili u plovidbi. Laganim veslanjem imali smo vremena odmarati oci u prirodi, zapažati detalje koji se ne vide kada drvece olista, osjecati miris šume u jesen.
Nismo mogli izlaziti iz kanua na svakome mjestu jer je na rubu vode i obale bilo puno blata. Prizori ljepote prirode nizali su se jedan za drugim…
Putem smo popili svaki po nekoliko laganih gemišta i vec smo poceli osjecati glad. Uz vino i vodu ponijeli smo i nešta za jelo jer nam je namjera i bila da doruckujemo u prirodi.
Lagano veslajuci tražimo mjesto gdje nema blata, gdje se može pristati i gdje ima mjesta da raširimo poneseni dorucak i na miru ga pojedemo.
Nakon nekoliko kilometara plovidbe na krivini rijeke ugledasmo zanimljivu dašcaru, pored nje naopako izvrnuti rijecni camac i lijepu cistinu. I pristup, odnosno pristajanje kanuom je lako. Odlucismo pristati.
Kod dašcare nije nikoga bilo. Iskoristili smo camac kao stol, na njemu raširili donešeni dorucak, natocili si gemište i fešta je pocela.
Donešeni dorucak barem je desetak puta ukusniji ovdje u prirodi nego da smo ga pojeli kod kuce. I gemišti više pašu i ukusniji su, a primjetio sam po sebi da je i moj apetit u prirodi veci nego kod kuce.
Sa mjesta na kojem smo jeli pružao se prekrasan vidik na rijeku. Nakon dorucka krenusmo dalje uzvodno.
Nakon oko kilometar od mjesta gdje smo doruckovali susresmo i jednoga ljubitelja prirode iz obližnjega sela. Sagradio si nekakvu dašcaru medju drvecem, opremio je sa svime što mu treba, mada vidjeh da ima i stvari koje mu nikada nece trebati, uredio sve po svome i na ovo mjesto dolazi uživati u miru i ljepoti prirode.
Ponudismo mu gemišt koji je odbio, ali kada je vidio sa ga mi ispijamo bez njega, požurio se ispraviti kako ce ga ipak popiti mada mu nije do njega. Ispio ga je na na takav nacin kao da ce mu gemišt pobjeci iz ruke.
Plovismo još malo uzvodno, a onda se okrenismo nazad. Potrošismo vrijeme koje smo imali za dorucak. Vrijeme je bilo da polako krenemo do mjesta gdje smo zapoceli plovidbu, pa onda podjemo kuci na rucak, a i vina nam polako ponestade pa dobismo i razlog više da se vratimo nazad.
I za kraj svima preporucam kada imate imalo vremena podjite u prirodu. Ponesite nešta za popiti i pojesti, iskonzumirajte to u miru i tišini prirode i vidjeti ce te da ce vam to daleko bolje prijati nego da ste to jeli i pili kod kuce. U prirodu povedite nekoga sa sobom da podjelite utiske, da ga podarite ljepotom prirode. Bit ce vam zahvalan, a i vama ce biti ugodnije.
Doživio Autor: Olimp
