Ova kratka nesrecna prica nece biti duga jer ne zelim, niti imam snage da je ukrasavam. Cudan je taj osjecaj prema ribama i svim drugim zivotinjama..
– Parkirao sam auto i krenuo ka ulazu, a ispod jednog auta na parkingu sam vidio macora koji se cudno ponasao.
Krenuo sam da vidim sta se desava i da ga pomazim jer rijetko koja zivotinja moze proci kraj mene, a da je ne pomazim, bilo da se radi o maci, cuki, patki, konju, magarcu, a od skora i sa ribama pricam..
Toliko volim zivotinje da to ne mogu objasniti rijecima.
Naime, dosao sam i pozvao macu, ali ona nije reagovala, malo sam se vise sageo i ugledao nesretnu malu pticicu koja je skupila (curila) preplaseno ispod auta pored macke.
Jako nezgodna situacija!
Pticica je ocigledno ucila da leti i prilikom prvih letova mama nije uvidjela da ptica nema toliko snage pa su sletjele, a onda je macak odradio svoje.
Barem sam ja to tako zamislio..
Na obliznjem drvetu je druga starija ptica nervozno cvrkutala i skakala, ocigledno zabrinuta mama!
Pokusao sam da lagano uzmeme pticicu ne obaziruci se na macka koji mi je odavno poznat kao lopovcina koja voli da hoda po autu, ulazi u kucu, krade hranu itd..
Sve one neke ajmo reci normalne macije smicalice, ali sve je to simpaticno i ne zamjeram im.
Kad sam krenuo prema pticici, ona je jadna pokusala da poleti, a macak je odma skocio za njom, na nesrecu krilo joj je bilo osteceno i ponovo je sletila pod drugi auto, a macak je u trenu bio kraj nje.
Vidio sam da tu nema sale, legao sam na pod koliko sam dug, podvukao se pod auto i lagano rukom uhvatio macka.
On se bukvalno igrao sa pticom, trljao se od nju, uvrtao, ali ta njegova igra je ptici ocigleno nanijela velike povrede.
Macka sam napokon izvukao, a onda i pticu, vidite je na slici gore..
Par minuta sam razmisljao sta da radim!?
U kucu ne mogu jer i sam imam dvije mace, jednog opasnog i ljutog macka i jednu njeznu i maznu macku, ali opet ne ide.
Nakon kratkog razmisljanja sam odlucio da ne ostavljam pticu jer bi je ovaj macak brzo pronasao i dokrajcio.
Ponio sam je sa sobom.
Od kartonske kutije sam napravio improvizovani kavez, a gornji dio oblozio mrezom, mada to i nije bilo potrebno jer je ptica stvarno mala, ali opet sam htio da je smjestim na udobno i sigurno.
Unutra sam ubacio komad mekanog platna da joj bude toplo, ipak je krhka i malena..
Imao sam u planu da je zadrzim dok ne ojaca i ne bude spremna da se vrati na slobodu.
Odmah sam otisao u svoj lager od firme i napravio hranu.
Pre-Digested Fishmeal (pred probavljeno riblje brasno), suseni i mljeveni insekti, nectarblend, sitno mljevena pticija hrana, mala doza dodataka minerala i vitamina za zivotinje.
Sve sam to lijepo izmjesao sa malo vode kako bih joj unio i tecnosti sa ovim hranjivim, a opet lako probavljivim dodatcima za njen mladi i iscrpljeni organizam.
Ko zna koliko je jadnica muku mucila sa ovim brkatim banditom.
Da me neko ne shvati pogresno, sve zivotinje volim, i sam imam mace, a ovog macka nazivam bandit zbog milja, ali i zbog cinjenice jer je stvarno nestasan..
Hrana je bila spremna..
Otisao sam da ponesem pticicu i pokusam da je lagano hranim, ali tek onda je uslijedio sok!
Ptica se nije mrdala, ne vjerujuci da je uginula, odma sam digao mrezu i okrenuo je, a ona je bespomocno sklopila oci.
Bila je tako topla – vrela da to ne mogu opisati.
Kao da sam drzao vatrenu zigu na dlanovima.
Izgubio sam se, oci su mi zasuzile, lagano sam joj pricao: nemoj uginuti molim te..
Uzalud su bile moje rijeci, ona je zaspala zauvijek.
Ne mogu vam opisati taj osjecaj..
U jednom trenutku se osjecate bespomocno, utuceno, imate dozu i mrznje i ljubavi za zivotinjama, pomijesanu odjednom, strasan osjecaj.
Volite sve zivotinje, i ptice i macke u ovom slucaju, ali sve se nekako poremeti u tom kobnom trenutku..
Neznam ni sam koliko dugo sam gledao u nju i drzao je na rukama onako sicusnu i toplu.
Nakon nekog vremena sam se trznuo i osjetio da me boli vilica od tuge za njom.
Oci su mi bile pune suza, nisam dobro ni vidio.
Pa ona je tek ucila letjeti, a tako brzo je zaspala.
Tjesim se da joj nije bilo sudjeno ono sto sam joj pripremio.
Rane koje joj je zadao macak, bile su kobne za ovo malo stvorenje.
Zapitao sam se, zasto sam je morao i vidjeti?
Skupio sam snage da je koliko toliko dostojno sahranim.
Bilo je izuzetno tesko, ali sam stisnuo zube i krenuo.
Odabrao sam mjesto na kojem je u razmaku od samo par metara zauvijek sletjela.
Sve se ovo odvijao kao jedan jako tuzan film.
I dalje je na grani mama nervozno crvkutala i skakala dok sam njeno mladucne polozio u zemlju.
Kao da je to osjecala.
Uvjeren sam da je mama znala, kako je zauvijek ostala bez svog voljenog.
Priroda je ponekad okrutna, a zivotinje i njihovo sesto culo, instinkt itd. su za covjeka uvijek bili velika nepoznanica..
Valjda je tako moralo biti..
Ponio sam i hranu koja je bila namijenjena ovoj maloj nesretnici.
Ostavio sam je pored nje, nek pojede neka druga, ako vec ova nije mogla.
Tuzan i potisten sam se vratio nazad ne vjerujuci da je vise nema, a vec sam zamisljao kako je svakodnevno hranim, a ona jaca, pjeva i nakon par dana poleti na slobodu.
Mislim da bih bio naj srecniji.
To se ne moze kupiti, dobiti na poklon, to se mora zasluziti, a ovaj put nije bilo tako.
Ja jesam ribolovac, ali onaj koji voli prirodu, bori se za nju i za svako zivo bice.
Ribolov smatram nadmudrivanjem, a ne ubijanjem.
Sve svoje ulovljene ribe pustam na slobodu kao dostojnog protivnika koji je porazen u toj nasoj igri.
Samom tom igrom se trudim da ribu sto kvalitetnije i bolje nahranim kako bi bila jaka, oporavila se i prezivjela sve stresne situacije koje joj mi ljudi nanesemo na ovaj ili onaj nacin.
Zao mi je svake zivotinje, dao bi im sve.
Nije uzalud ona stara da ljudi koji ne vole zivotinje ne vole ni ljude, pa cak ni sami sebe.
Na zalost danas je sve vise takvih, a gdje to sve vodi, neznam.
Ove slike sam napravio da bih svima pokazao ili barem na trenutak skrenuo paznju, pogotovo mladjim ljudima da imaju osjecaj, da ne budu bezosjecajni jer su nas takvi ljudi doveli do samog ruba provalije, a i dan danas vrebaju sa svih strana, pogotovo u politici.
Ne pise dzaba u svim svetim knjigama bilo koje vjere da je covjek onoliko velik koliko je osjecajan!
Nije velik i dobar covjek, bogat, jak, misicav, simpatican vec onaj koji je osjecajan.
Taj covjek nikada nikom nece nanijeti zlo, u to sam siguran.
Danas srecem dosta ljudi koji su “veliki” vjernici, neki od mojih prijatelja su i svestenici (Vise vjera), ali jednom recenicom mnoge ucutkam.
Svi se sloze sa njom:
Bog nikome nece suditi po pripadnosti i vjeroispovijesti, vec po djelima!
Cinite dobra djela, ne ubijajte zivotinje, pomozite im ako mozete, a kad tad cete biti nagradjeni.
Ovo se odnosi i na ribe, zapitajte se jel vam stvarno stalo da tu ribu ubijete!?
Ako vam je stvarno potrebna da je pojedete vi ili neko od vasih bliznjih, ucinite to bez razmisljanja, ali nesavjesno postupanje s ribom ili bespotrebno ubijanje kako bi ste se nekome i pred nekim dokazali, donijeli kuci svoj ulov, a nikome on nije potreban!?
E onda ste silno pogrijesili.
Postujte prirodu i sve zivo jer ako ovako nastavimo, a priroda krene da nam uzvraca udarac, necemo se dobro provesti.
Na kraju krajeva, mozda je sve to i razlog vaseg nezadovoljstva i nekih zivotnih problema.
Pokusajte ovim stopama, isplati se.
Ako nista drugo makar ste smireni, ponosni i ne grize vas savjest..
Uzivajte u zivotu, prirodi, ribolovu i svemu sto nas okruzuje.
Bistro.
Za: ribolovacki.blogspot.com
Autor: Ostojic Boris
