Inace sam od malena plovkaroš i lovim škobalja, mrenu, klena, ploticu, ali nikada necu zaboraviti moj prvi ulov šarana na plovak u Zenici – rijeka Bosna..
Bilo je ljeto, tacnije 22.07.2009 godine.
Kao i moj svaki dan kad se sa radoscu spremam u ribolov, ustajem ranom zorom,sendvici se spremaju, nesto za pice (Po vrucinama je naj bolja voda), sjedam na biciklo i pravac kanal (ispod brane) u Zenici.
Obavezno svratim u pekaru i kupim starog hljeba za krmu.
Dolazim na prelijepo mjestu na kojem dugo nisam bio radi nivoa vode, jer je na tom terenu inace jaca voda ali posto je danas opao nivo, voda blago udara u jedan betonski blok, a ovi tereni su se gradili i kopali kada se bosna skretala radi zeljezare..
Voda je bila obecavajuca, kako to mi kazemo na prvu, raspakujem se, lagano potapam hljeb u vodu da napravim krmu, eh ljepota nigdje nikoga, ma muk se necuje ni jedan, samo pokoji cudan
zvuk iz industijske zone..
Montiram plovak od 4 grama jer u datom trenutku procjenjujem da bi on bio idealan.
Zatim pocnem da formiram kugle od starog hljeba i bacam prvih 5 kugli…
Zabacujem 30-tak minuta nakon krme sa namjerom da prevarim nekog karasa ili babusku meni omiljenu ribu na jelovniku, jer ima slatkast ukus mesa.
Nakon sat vremena bacanja nista ma ni da gurne mamac, nesto poput da zabacujem u bazen..
Posto me ruka zaboljela vise od drzanja stapa u iscekivanje poteza, naslonim ga na racvu a plovak stoji na mjestu ne mrda.
Gledajuci onako u plovak primjetim blago naginjanje, znam babuska zna veoma mudro da gurka mamac i kada se nageo jos malo vise napravim blagu kontru misleci pesimisticki da nije riba nego da je zapelo, ali naprotiv kako sam ja dao kontru, zauzvrat dobijam nevjerovatan rad drila, stap se dosta savio, srce pocinje da pumpa sve jace i jace, adrenalin je kao kod padobranca.
Nakon 5 minuta borbe i zamaranja uspijevam nekako da privucem malo bliže obali ribu.
Bljesak, pljosnastog oblika prljavo žute boje mi obasja oci, šaran, e sad igramo drugacije, popustam mašinicu i dajem mu malo slobode.
Radi svoje, ratoboran je kao vojnik, ali nakon 10 minuta dodatne borbe uspijevam da izvadim ribu, šaran oko 2.5 kilograma.
Osmijeh od uha do uha, moj prvi upecani šaran, a nikada nisam ciljano isao u lov šarana, stavljam ga u mrežu koju sam sašio rucno na dan prije, a moram da se pohvalim kako je veoma lijep i kvalitetan rucni rad.
Stavljam ponovo mamac, takozvanu pahulju zabacujem i ponovo držanje stapa nekih sat vremena ma ništa, spustam ga na racvu i još uvijek pod drhtanjem od dragosti iscekujem sledeci potez.
Svakih par sekundi bacam pogled na mrežu da još malo pogledam ljepotana.
Sjedam na stolicu, gledam nema mi plovka, a štap vec radi svoje, uzmem i udaram kontru jacu od predhodne, imam nesto.
Opet jak otpor, radosti nema kraja, izgleda je opet saran..
Borba nekih 20-tak minuta i imam sta da vidim, ne vjerujuci sam sebi izvlacim sarana iste velicine kao i prethodni, ma isti u bocu.
Sada vec sa optimistickim mislima pravim pahuljicu i zabacujem, ali pocinje da uzima karas onako po nekih 200-300 grama, jato doslo na krmu.
Tu dobro ocejfim u nadi da ce još koji zlatni momak da naleti, ali nista.
Popodne je stao i karas, podizem mrežu vadim ljepotane i pustam ih bez ikakvog razmisljanja o nošenju kuci.
Mislim se u sebi, imam karasa za trpezu, a i po pricama starijih kolega sam cuo kako je saran istrebljen i treba ga maksimalno cuvati, puštam ih u vodu i pakujem stvari, a srce puno, sa oduševljenjem sjedam na biciklo pa lagana pobjednicka vožnja kuci..
Ovo moje iskustvo me drži i dan danas, poslije sam išao više puta ciljano na sargu, ali ga nisam nikada ulovio.
Za: ribolovacki.blogspot.com
Autor: Sajdin iz Zenice.
Posaljite nam vasu ribolovacku pricu.
